Polarni medvjed koji je volieo sunce

 Davno, pre nego što su ljudi naselili zemlju, mali polarni medvjed je živio  u blizini obale Rusije gdje se zemlja graniči sa Finskom. Ali on nije živio na zemlji, živio je visoko u nebesima. To je bio njegov drugi dom. Kad je zasjalo sunce, on je veselo ležao u njegovim zracima. Onda je jednog dana, bez upozorenja, sunce iznenada nestalo. Mali polarni medvjed je pobjesnio jer je odjednom postalo hladno i mračno na nebu. Naš mali bijeli saputnik je postao veoma mrzovoljan.

Međutim, kada je vidio da sunce još uvek sija na zemlji, odlučio je da siđe. „Ovde sam da povratim sunce“, najavio je ostalim životinjama. „Nećemo ti ga dati“, rekla je Lisica, drhteći od šoka. 'Bez sunca, tama i hladnoća će ponovo zavladati zemljom.' „Pa sad je na nebu mračno i hladno“, progunđa beli medvjed. Životinje su odlučile da se konsultuju jedna sa drugom. Diskusija je trajala danima i još uvijek nisu mogli da se dogovore. Osmog dana progovori mudri gavran: „Svima nama, braćo i sestre, potrebno je sunce, kao i ovaj mali beli medvjed. Predlažem da sunce ostane sa nama preko ljeta. U drugoj polovini godine trebalo bi da se vrati da živi na nebesima. Ovo je tokom naše zime kada mnoge životinje ionako hiberniraju. To bi bilo pošteno.' I tako je odlučeno. Od tada, na krajnjem sjeveru, dan traje cijelo ljeto, a noć cijelu zimu.

Polarni medvjed nije dugo razmišljao prije nego što je odlučio da se pridruži ostalim životinjama na zemlji na obali Rusije blizu granice sa Finskom. Zimi, kada je sunce izlazilo na nebesa, spavao je u hibernaciji. Jer tada mu nije bilo potrebno sunce. Ljeti se sunce vraćalo na zemlju gdje je mali polarni medvjed lenjstvovao i igrao sa svojim sunčevim zracima koji su ga golicali po nosu.