Jovan i mala vila

 Mali Jovan je na sve govorio 'JA'. Bez obzira da li je njegova majka na sto stavila parče torte ili pudinga, Jovan je uvek govorio „JA“. Međutim, kada je došlo vrijeme da ide u krevet, nikada nije rekao 'JA', jer naravno nije htio da ide u krevet.

Jednog dana, kada ga je majka uspavala, ustao je iz kreveta, stao na prozor i zurio napolje. Bio je mrak, osim svjetlosti mjeseca. Zavjese su se pomjerile i lišće je šuštalo u bašti. Odjednom, dječak je primjetio malu kuglu svjetlosti koja je sijala dole pored trave, a u njoj je spazio malu vilu. 'Ko si ti?' upita Jovan 'Ja sam JA!' odgovori vila tiho. 'A ko si ti?' 'Ja sam JA!', rekao je Jovan. Vila je pljesnula rukama od oduševljenja. 'Ja se zovem JA i ti se takođe zoveš JA. Zar to nije smješno?!' Jovan se nije zvao JA, ali nije joj rekao. 'Hoćeš li da se igraš sa mnom, JA?' upita vila. „Da, JA, to bih jako volio“, odgovorio je Jovan. Vila je uhvatila snop mjesečine u svoje ruke i raspršila ga po cijeloj sobi.

Preobrazio se u mnoštvo raznih životinja: mjesečeve mačke, mjesečeve pse, mjesečeve ponije, čak i mjesečeve zmajeve koji su letjeli okolo udišući vatru. Vila i Jovan su pokušali da uhvate mjesečeve životinje. Dok je Jovan skakao unaokolo, slučajno je zgazio viliu. Počela je da plače, a Jovan je željo da se osjeća bolje. Odjednom se iz bašte začuo glas: 'Vilo dijete, zašto plačeš?' „JA mi je stao na nogu, mama“, jecala je vila. 'Ko ti je stao na nogu?' pitala je majka. 'JA, mama', povikala je vila. „Nema potrebe da plačeš ako si stala na svoju nogu“, reče njena majka strogo, pruži ruku i odvede vilu.

Mjesečeve životinje su nestale, a Jovan je zaspao. Kada ga je majka sledeće večeri pitala: 'Ko je umoran i želi da spava?' dečak je odmah uskliknuo: 'JA!' Bio je uzbuđen što će ponovo videti vilu. Tako je ostalo druženje svake noći do kraja njegovog života.